„Kao da je jučer bilo, sjećam se svake izgovorene riječi ljekara, koji mi je rekao da me moraju što prije operisati i da se ne bojim, da će bit uredu.Kad sam se probudila iz narkoze sam se probudila nakon operacije, ništa nije bilo uredu, nisam više imala lijevu dojku.
Uplašena i sama, sakupljala sam razbacane slike svog života i odjednom tračak svjetlosti, slika mojih malih kćerki, kao nada, sreća, amajlija... Moram naprijed.
Od tada je prošlo punih šest godina, danas sam zdrava žena, srećna sa svojom porodicom i bezbroj „Brest frends“ prijateljica“.